.jpg)
Emir Durmić je izbjeglica iz Srebrenice koji je spas, utjehu i prijateljstvo pronašao igrajući američki fudbal. Danas je srednjoškolac i uspješan ragbi igrač. O životnom putu, ragbiju i budućnosti Emir je govorio za list Idaho Statesman.
Vallivue High CaldwellKratko nakon što je njegova porodica napustila Srebrenicu, 1998. godine, sedmogodišnji Emir je, dok je stajao na igralištu svoje osnovne škole u Boiseu, shvatio da je sam. Nije znao engleski jezik, nije imao prijatelja.Emir se sjeća svega: "Ovdje smo stigli sa nekoliko torbi i to je bilo sve".Nije mogao pronaći prijatelje jer je govorio samo bosanski i njemački, pa je većinu vremena provodio sjedeći ispod drveta i gledajući drugu djecu kako se igraju. Jednog dana je primjetio učenike koji su igrali američki fudbal, igru koju je poznavao sa TV-a. Impulsivno je skočio i oduzeo loptu dječaku kod kojeg je bila."Upao sam u nevolju zbog toga, ali sam kasnije svakodnevno dolazio na igralište i igrao američki fudbal. Tako sam stekao prijatelje", rekao je Emir.To je bio presudni momenat za Durmića koji danas igra lijevog beka za Vallivue High u Caldwellu. To mu je druga sezona u početnoj postavi.Emir ima dvije sestre, Amru i Amelu, i živi sa roditeljima, Amirom i Zejnom na imanju veličine devet hektara. Kada ne igra fudbal ili ne radi zadaću, pomaže im u uzgajanju ovaca i piladi.Kroz fudbal je pronašao svoje najbolje prijatelje. Izrastao je u lidera na terenu i u učionici. Planira da pohađa koledž i nije isključio igranje i na tom nivou, ali kaže da će se fokusirati na akademsku karijeru. Voli da se fokusira na pozitivne stvari, kako u sportu, tako i u životu."Emir će vam dati sve što ima. I oko toga nema pitanja", rekao je njegov trener Layne Coffin.Dodatno ga je ojačao i povratak u Bosnu i Hercegovinu 2008. godine, kada je našao svoju kuću, spaljenu i uništenu. Većina njegove rodbine je poginula i nestala uslijed ratnih sukoba."O tome ne pričam puno. Ne volim toga da se sjećam. Volim da gledam naprijed. To ostaje u meni, ali želim da gledam bolju stranu", rekao je mladić.Sa svojom porodicom uspio je gubitak i teška vremena pretvoriti u blagoslov. U njegovoj priči nema tuge, samo nada, piše Idaho Statesman. Uz pomoć roditelja i rođaka, njegova rodna kuća je obnovljena i tamo živi njegova nana."Kada se penzionišem, vratit ću se tamo. Kada budem starac, idem nazad", rekao je Emir.
Vallivue High CaldwellKratko nakon što je njegova porodica napustila Srebrenicu, 1998. godine, sedmogodišnji Emir je, dok je stajao na igralištu svoje osnovne škole u Boiseu, shvatio da je sam. Nije znao engleski jezik, nije imao prijatelja.Emir se sjeća svega: "Ovdje smo stigli sa nekoliko torbi i to je bilo sve".Nije mogao pronaći prijatelje jer je govorio samo bosanski i njemački, pa je većinu vremena provodio sjedeći ispod drveta i gledajući drugu djecu kako se igraju. Jednog dana je primjetio učenike koji su igrali američki fudbal, igru koju je poznavao sa TV-a. Impulsivno je skočio i oduzeo loptu dječaku kod kojeg je bila."Upao sam u nevolju zbog toga, ali sam kasnije svakodnevno dolazio na igralište i igrao američki fudbal. Tako sam stekao prijatelje", rekao je Emir.To je bio presudni momenat za Durmića koji danas igra lijevog beka za Vallivue High u Caldwellu. To mu je druga sezona u početnoj postavi.Emir ima dvije sestre, Amru i Amelu, i živi sa roditeljima, Amirom i Zejnom na imanju veličine devet hektara. Kada ne igra fudbal ili ne radi zadaću, pomaže im u uzgajanju ovaca i piladi.Kroz fudbal je pronašao svoje najbolje prijatelje. Izrastao je u lidera na terenu i u učionici. Planira da pohađa koledž i nije isključio igranje i na tom nivou, ali kaže da će se fokusirati na akademsku karijeru. Voli da se fokusira na pozitivne stvari, kako u sportu, tako i u životu."Emir će vam dati sve što ima. I oko toga nema pitanja", rekao je njegov trener Layne Coffin.Dodatno ga je ojačao i povratak u Bosnu i Hercegovinu 2008. godine, kada je našao svoju kuću, spaljenu i uništenu. Većina njegove rodbine je poginula i nestala uslijed ratnih sukoba."O tome ne pričam puno. Ne volim toga da se sjećam. Volim da gledam naprijed. To ostaje u meni, ali želim da gledam bolju stranu", rekao je mladić.Sa svojom porodicom uspio je gubitak i teška vremena pretvoriti u blagoslov. U njegovoj priči nema tuge, samo nada, piše Idaho Statesman. Uz pomoć roditelja i rođaka, njegova rodna kuća je obnovljena i tamo živi njegova nana."Kada se penzionišem, vratit ću se tamo. Kada budem starac, idem nazad", rekao je Emir.
Nema komentara:
Objavi komentar